UBICA DJEČIJEG LICA I NADA U BOLJE DANE NA TEATRU SNOVA
Piše: Nihad Eminović
Pamtim još uvijek, dok sam bio mali dječačić tek nekako poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, crveni dresovi lepršavo lebde po zelenom travnjaku terena negdje u Engleskoj dok ih sa strane žvakajući žvakaću gumu posmatra prosijedi Čiko crvenog nosa i gospodskog držanja, a kada god bi ovi dresovi postigli pogotak taj Čiko bi slavio skakutajući i radujući se kao malo dijete. Upravo iz tih razloga, još kao mali, zavoljeh tu crvenu boju, taj zeleni travnjak i tog prosijedog Čiku koji će još dugo godina poslije sa svojom ekipom zadužiti fudbalsku javnost, a meni i ostalim navijačima širom planete pružiti bezbrojne trenutke sreće.
Sve bude i prođe, pa tako i ovaj sada već sijedi Čiko odluči da mjesto na klupi zamjeni sa onim na tribinama, i zaključi kraj jedne uspješne karijere, karijere koju većina sportkse javnosti smatra i najvećom što se trenerskog zanimanja tiče. Mislio sam da će mi taj 19. maj 2013. godine biti najtužniji dan kako pratim crvene dresove, međutim, sada vidim da je to bio samo početak jednog ne tako svijetlog razdoblja i pogotovo ne one igre i rezultata na koje nas je navikao sijedi Čiko crvenog nosa.
Poslije Čike, ništa više isto ne bi. Na onoj stolici gdje sam ga navikao viđati, prvo dođe Odabrani – The Chosen One, koji ubrzo postade Izgnani, a na njegovo mjesto dođe Čarobnjak iz Velsa koji privede tu sezonu, nama nikada goru i težu za gledati, kraju. Pitanje je ponovo bilo ko će sjesti na usijanu klupu i pokušati da povrati stari sjaj na koji nas je Čiko navikao.
Poput munje proširi se vijest kroz otočke medije – da tada sam puno više znao o Engleskoj, otoku i o samom fudbalu nego u dobu sa početka ovog teksta – da iz zemlje Lala i Vjetrenjača stiže recept za vraćenje starog sjaja. Potroši rođeni Amsterdamac ogromnu svotu novca i dovede zvučna pojačanja koja mi ponovo uliše nadu da bi nakon sezone iz noćnih mora ponovo mogao uživati gledajući voljeni klub. Međutim, umjesto lepršanja crvenih dresova, gledah samo triumfe u posjedu lopte i pasove prema nazad. Kako mu vjetrenjače nisu bile strane izgleda da je i on poput Don Quixotea volio da vodi bitku sa njima i već nakon dvije sezone dočeka ga povratna karta u rodnu grudu, a sa njim, na moje opšte oduševljene, ode i uspavljujuća pas-igra.
Nije Amsterdamac ni stigao da se ukraca na avion za povratak kući, a njegovo mjesto zauze Posebni – The Special One. Iako nikada nisam bio neki poklonik njegove igre, kako na terenu tako i izvan njega, znao sam da ima ono što je potrebno za osvajanje trofeja. Odriješene ruke menadžmenta, finansijka moć, reputacija kluba i novog menažera bili su dovoljan razlog da neke od najvećih zvijezda obuku voljeni, crveni dres. Kao što sam i očekivao, prva se sezona proteče bez blistave igre ali dođoše tri trofeja, od kojih i jedini koji je nedostajao u vitrinama – trofej Europa Lige. Druge sezone nastavilo se sa istom igrom i da ne bi apsolutnog fudbala Katalonskog Sina koji vodi susjedne dresove svijetlo-plave boje vjerovatno bi u uz moj klub pisalo 21, međutim kako se to ne desi, desi se ono što je po svemu sudeći bilo neizbježno.
Danas, kao što svi od nas znaju, fudbal je više priča o biznisu nego o samoj igri. Ogromni transferi i cifre od kojih boli glava učinili su da igru od strasti zamijene profitnom maržom. Menadžeri igrača vode glavnu riječ, čiji su štićenici u većini slučajeva (čast izuzecima) više zastupljeni na društvenim mrežama nego na mjestu gdje bi trebali, a to je zeleni travnjak dimenzija 105×68 metara.
Upravo iz tih razloga, Posebni izgubi kontrolu u svlačionici, i sam sebi narodski rečeno “skoči u stomak” pokušavši to nadomjestiti raznim rokada. Kako ni to nije davalo značajne rezultate, počeo je Posebni da citira rečenice iz svojih dobro poznatih knjiga: “Izgovor za neuspijeh”, “Neko drugi je kriv” i “Zavirite u moju vitrinu trofeja”, što je samo dolilo ulje na vatru i stavilo ga u krvave ralje medijskih hijena. Pritisak javnosti i loši rezultati uzeše svoj danak, i tako će Posebni i ove novogodišnje praznike, kao i one na zimu 2015., dočekati izdan od onih koji su trebali biti talismani njegovog uspjeha.
Danas je subota, i baš danas u 18:30 sati moj voljeni klub će izaći na teren Engleske Premier lige predvođen novim, istini za volju tranzicijskim, menadžerom nama dobro poznatom pod nadimkom “Ubica Dječijeg Lica”. Njegov povratak nakon više od deset godina u klub koji poznaje i u kojem je proveo najduži i najuspješniji dio karijere pod dirigentskom palicom sijedog Čike crvenog nosa, daje mi za pravo da ponovo sa nestrpljem iščekujem i nadam se prepoznatljivoj, lepršavoj igri kluba sa Teatra Snova, mog Manchester Uniteda.
Glory Glory Man United!