O njemu, o njima, o onima, o anamo onima i o nama…
Januar svake nove godine donosi novu nadu u bolje sutra, jer svi smo kolektivnog uvjerenja da će stvari ići na bolje od nekog novog početka. Počela je ta 2018. godina sa velikom euforijom navijača fudbalske reprezentacije BiH, jer nakon neuspjeha prethodnika da se kvalifikuje na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, na užarenu klupu naše domovine dođe on.
Čovjek koji je harao i svojom magijom oduševljavao navijačke skupine širom bivše Juge, a Bogami i Evrope i svijeta, sa velikim oduševljenjem bi dočekan od stanovništva, javnosti i od onih koje će predvoditi u misiji EURO 2020. Digla se javnost na noge, digao se svaki stanovnik na svakom pedlju ove zemlje i kod svakog od njih već pripemljen scenario i “logistika” dok slušaju i gledaju prenos naše himne na malim ekranima.
Krenuo je on jako i hrabro od samoga početka i već krajem prvog, odnosno početkom drugog, mjeseca u godini odigrao prve prijeteljske susrete na tlu Sjeverne Amerike, a zatim nastavio sa istom praksom do juna iste godine. Iako sami rezultati nisu bili za pohvaliti, pristup igri je bio onaj lepršavih, kratkih i brzih pasova, kao i uostalom igra tokom njegove karijere, što je svima ulijevalo nadu i zapostavljalo u drugi plan ono što je na kraju jedino bitno.
Osim na terenima, postade on i marketinška ikona, pa se mnoge velike, a i one manje kompanije, baciše u utrku da njegov lik bude glavna poveznica sa njihovim proizvodima. Ukratko, postade on simbol svega što se u našoj Bosni i Hercegovini dešavalo tog perioda.
Dođe novo, istini za volju pokusno, takmičenje zvano Liga Nacija, nakon kojeg slavismo i njega i njih, slično kao one što nas odvedoše put Brazila 2014. godine. Prvi mjestom u grupi i prolaskom u elitnu skupinu ovog takmičenja ambicije još više porastoše, tako da više niko ne posumnja u plasman na EURO 2020, a turističke agencije već polako trljaše ruke smišljajući paket-aranžmane.
Konačno u septembru dočekasmo početak toliko iščekivane misije odlaska na veliko takmičenje, misije koja jedina ima moć da ujedini narod ove prerazdijeljene i rasparčane zemlje. Ima ona naša “prvi mačići se u vodu bacaju”, pa i ne zamjerismo na ne tako sjajnoj igri jer bi najbitnije da na startu krenemo sa pobjedom.
Kada govorimo o njima, ne možemo da ne govorimo i o anamo onima jer htjeli mi to priznati ili ne, sa anamo onima nema nam šale niti sreće ima. Sjajno poluvrijeme u zeničkom grotlu, fantastična igra i atmosfera, reklo bi se nikada bolja, i većina već upisa novi trijumf, a išlo se čak i dotle da smo mogli čuti izjave komentatora da bi anamo oni u tom trenu rado potpisali da tako ostane. Kamo sreće da je tako moglo i da potpisaše, jer izgleda da je u drugom dijelu kletva stanovnika Olimpa stigla u svlačionicu i umove njih, pa ekipe na terenu zamijeniše uloge, a mi molismo za onaj jedan jedini bod koji je u tom trenutku izgledao kao nemoguća misija, ali sreća nisu ni to anamo oni kao od prije nekoliko godina.
Međutim, bilo koji da su, anamo oni su, i naš vječiti kamen spoticanja i stranputica koja vodi u duboke ponore onih koji nikako da prevaziđu prepreku zvanu anamo oni. Zapitasmo se svi kako je moguće da dvije različite ekipe njih, tj. nas, tj. naših, mogu igrati istu utakmicu i zašto je uvijek prisutan isti “error code Ελλάδα” protiv kojeg jednostavno ne možemo ili ne znamo. Ono što je najgore, nakon ovakvih dešavanja, njih je veoma teško dozvati nazad u oni prvih 45 minuta jer ovako tragične utakmice imaju poseban tretman da bi se prebolile, pa liječenje zna dugo potrajati a simptomi od liječenja budu teži i od same bolesti, pa mi ponovo u zemlji jezera i leda odigrasmo sa onih drugih jedanaest i vratismo se kući sa ozbiljnim ozeblinama koje valjade opet liječiti, a zna se šta se u ovoj zemlji naziva prijekim lijekom i rješenjem za sve probleme.
Protiv velikana smo igrali veličanstveno, ali nedovoljno fortune i veličina velikih reprezentacija ne dozvoliše nam da okrunimo tu partiju, pa se porazom, ali uzdignute glave vratismo nastavku kvalifikacija gdje napunismo mrežu bravara, konobara, stolara, itd.
Ojača nas to ponovo, postadosmo opet oni sanjari i već rekosmo “ma lako ćemo mi u narednoj”, ali umjesto pobjede vratismo se surovoj realnosti nekadašnjeg dijela velike crvene zemlje, a zbog toga i on htjede da ode da negdje drugo i sa nekim drugima vodi nove misije, ali mu ne dadoše oni koji mu prvenstveno i pružiše priliku, a o njima ćemo opet nešto kasnije. Osvijesti i njega i njih šamar realnosti, ili vrijeme (ko će ga znati više) pa odlediše sav led i jezera zemlje gdje su ranije omrzline stekli. I onda po starom, opet ta euforija, ambicija, opet sanjarenja, i sreća koju, koliki god to paradoks bio, tretiramo istim receptom kao i tugu. I kao šlag na tortu, anamo oni nam još jednom prirediše hladan tuš koji nam svima pokaza ko smo, gdje smo i gdje nam je mjesto. Uz to sve dođe i knock-out od velikana, i pokušaj iskupljenja u zadnjem meču protiv najsposobnijih bravara, konobara, stolara, itd…
*Statistički prikaz reprezentacije BiH pod vodstvom Prosinečkog*
Sve u svemu čini se nikada ambicionizni, nikada veći sanjari, a nikada gori, lošiji, razočaraniji i nikada pod većom dozom našeg univerzalnog medikamenta.
On je ostao na milost i nemilost onih koji ga i dovedoše, jer izgleda da je odavno izgubio sebe pa zavisi i o njima i o onima, a o onima ćemo uskoro.
Pišući o njima, oni će ponovo biti tu, u istom ili blago izmjenjenom kolektivu, igrat će, ali na sebe dati neće, jer ego je pojava čudna, a oni opet i njega tretiraju na isti način kao i sreću i tugu.
O onima, ne vrijedi za njih ništa reći. Jasno je i vrapcima na grani je tu korijen svega, tamo u temelju gdje je ime bitnije od srca, cifra od strasti, a komfor i privilegije od radosti i osmijeha svih nas.
O anam onima je sve rečeno.
A mi, mi smo najgori. Prvi smo da se veselimo i dičimo, a već sutra još brže to isto popljujemo. Prvi smo da kažemo, komentarišemo, kritikujemo, a na djelima tanki ostajemo. Takvi smo da nam sve valja a opet ništa ne valja, a zapravo smo sami sebi najgori.
I na kraju ovoga svega ide ona antologijska od pisca naših djetinstva: “Znam ja nas, …”, – završite je svako za sebe, ali tiho, da nas drugi ne čuju.
P.S. Ostaje nam baraž, možda bude treća sreća, ko zna…
