Razgovarao: Semir TIKVEŠA
Danas je za Sportske.ba govorio Eldar Ćivić, reprezentativac BiH i fudbaler mađarskog Ferencvaroša. Ovaj fudbaler koji je karijeru započeo u tuzlanskoj Slobodi je govorio o reprezentaciji BiH, o šampionskim ambicijama Ferencvaroša, te se dotakao i puta kojim je stigao prvo do Češke, pa zatim Slovačke i Mađarske. U zadnjih nekoliko sedmica je za razliku od većine evropskih sportista aktivno trenirao, jer klubovi Mađarskog prvenstva nisu prekidali treninge klubova:
”Mi nismo imali nikako pauzu, cijelo vrijeme smo trenirali, imali smo sedmično pet treninga, a vikende smo imali slobodne. Samo nismo imali utakmice, ponedjeljak, srijeda i petak su bili rezervisani za treninge u manjim grupama, a utorak i četvrtak za teretanu.”
Trenutno je Ferencvaroš prvi na tabeli, sa tri boda prednosti, juz dvije utakmice manje. Osjeti li se već titula u zraku?
”Da, sad igramo ove dvije zaostale utakmice, a od narednog vikenda ide sve normalno. Koliko smo blizu titule toliko smo i daleko, u dobroj smo poziciji, ali vidit ćemo koliko nas je ova korona poremetila. Do kraja se može svašta desiti, prvi smo, ali mislim da nećemo dozvoliti da nas niko pređe. Sve zavisi od narednih nekoliko utakmica.”- ističe Ćivić.
Kako je sarađivati sa trenerom Rebrovom?
”Mislim da je do sad sve bilo dobro, nema nikakvih problema. On je jedan profesionalac, koji kvalitetno radi svoj posao.”
Koliko pratiš BHT Premijer ligu, koji su klubovi u tvom fokusu?
”U Slobodi sam započeo karijeru. To je moj klub, sigurno da njih pratim, ali sam u zadnje vrijeme više fokusiran na Velež, jer je dole moj brat Muharem.”
Kako si došao u Češku, da li je to bila neka proba ili si otišao na nečiji poziv?
”Ja sam u Češku otišao sa 14 godina, tako da u to vrijeme nisam ni znao šta je fudbal, igrom slučaja sam otišao na probu, i nakon tri dana su mi rekli da ostajem. Tamo sam ostao tri mjeseca, i to je bio dosta težak period, jer nisam znao ni jezik, bio sam mlad i bilo je teško. Do 18. godine nisam mogao igrati ligu, jer mi FIFA nije dala da me registruju, pa je majka morala biti samnom do 18. godine. Mnogo toga sam prošao, ali se na kraju sve isplatilo. Igrao sam za Slovacko, a nakon toga sam otišao u Spartu, pa u Trnavu, gdje sam uzeo titulu, Nakon toga sam se sam se vratio u Spartu, i poslije toga sam želio da idem iz kluba.”
Zbog čega si želio napustiti klub?
”Pa htio sam napustiti klub jer nisam dobijao dovoljno šansi za igru. Jednostavno sam želio minute, jer jedino tako mogu napredovati, a i reprezentacija BiH je bila veliki faktor, jer ako ne igram neću ni dobiti poziv.”
Koliko znači fudbaleru sam poziv u reprezentaciju, i šta to predstavlja za igračku karijeru?
”Pa prvi poziv u A reprezentaciju sam dobio iz Trnave. Sigurno ne bi bio pozvan da sam sjedio na klupi. To mi mnogo znači, pogotovo za moju karijeru, jer kad god ideš u neki klub, čim vide da si reprezentativac svoje zemlje, to odmah drugačije zvuči. Naravno da je i velika čast braniti boje svoje zemlje.”
Koliko igrači poput Džeke i Pjanića pomažu vama mlađim fudbalerima, koji ste tu mnogo kraće nego što su oni?
”Pa sigurno da nije Džeke da se još mlađi igrači ne bi uklopili. Dosta pomažu mlađim igračima, jer kad dođeš tu, on kao kapiten i stariji reprezentativac je uvijek tu za nas. Sjedne sa mlađima, pije kafu, a to je nešto nevjerovatno. Takvi potezi ti puno pomažu i znače da se što prije prilagodiš. Za fudbalera nema ništa bolje nego igrati uz svjetska imena kao što su Džeko i Pjanić. Sigurno da se može mnogo naučiti od starijih igrača. Kad ti neku grešku napraviš, i kad ti oni nešto kažu, svaka njihova riječ je dobrodošla.”
Koliko si kontakta imao sa selektorom Bajevićem, da li ste se uspjeli bolje upoznati za ovaj period otkako je postavljen za selektora?
”Pa nismo imali nekih kontakata, ali imali smo ove online pozive. Bolje i to nego ništa. To je najviše što smo mogli uraditi zbog cijele ove situacije. Mislim da će ipak to sve biti dobro i da će sve biti korektno.”
(S.Tikveša/Sportske.ba)